Samir Mujkić: Nakon ranjavanja te zakrpe i idemo dalje, nema tu dvoumljenja (VIDEO)

Samir Mujkić bio je jedan od pripadnika Specijalne jedinice Laste kada je 1992. godine počela opsada Sarajeva. Njegova jedinica među prvim je stala u odbranu grada na Miljacki.

Gdje god je trebalo biti, Laste su bile tu. Vogošća, Stup, Stupsko brdo, kasnije Žuč… Gdje god je trebalo ići, išlo se. Za mene je najteže bilo tu gdje sam ranjen u Nedžarićima, prema Stupskom brdu. Tu je snajper ubijao civile masovno. U toj akciji sam ja ranjen, a moj dobar drug je poginuo. Poslije toga mjesec dana bolnice, izlazak i vraćanje u jedinicu. Što se tiče ranjavanja, zakrpe te i idemo dalje”, kaže Mujkić.

Samir Mujkić samo je pukom srećom i zahvaljujući svojoj snalažljivosti ostao živ tog šestog januara 1993. godine u Nedžarićima.

Akcija je bila u Nedžarićima, početak oko pola šest-šest. Tu su bila tri-četiri snajperska gnijezda koja je trebalo ukloniti. Masovno su ubijali civile koji su išli po vodu. Trebali smo eliminirati ta snajperska gnijezda, ali pošto je teren bio nepoznat, a oni su bili dobro utvrđeni, ušli smo u zamku. Ranjen sam u ruku, a moj dobar drug Fahro je ranjen u noge. Ležali smo 15-ak minuta, pokupio sam motorolu, stavio je usta, nitroglicerinku preko ruke jer sam bio ranjen u obje ruke. Prije toga, njih dvojica su uletjeli kroz tranšeje i kako su vidjeli da Fahro priča na motorolu, ubili su ga“, kaže Mujkić i nastavlja:

“Ja kao da sam znao da će doći, pošto sam krvav bio, namazao sam krv po licu i oni su mislili da sam mrtav. Izašli su iz rova, krenuli dalje prema kasarni da bi im došlo pojačanje. Ja sam smogao snage, uzeo motorolu u usta i vraćao se prema svojim linijama, udaljenim možda 100-200 metara između kuća gdje smo bili. Međutim vidjeli su me i pucali s leđa. Jedan metak me pogodio u desnu plećku, prošao kroz lijevu plećku, dakle prostrijelno. Drugi je prošao pored pluća. Tako da sam poslije toga prebačen u bolnicu, saniran, liječenje je trajalo do 10. februara. Opet sam se vratio u jedinicu i poslije toga je slijedila akcija Stup, Otes, Mostar…”, kaže Mujkić.

Nakon nešto više od 30 dana u bolnici, Samir Mujkić se s fiksatorima na rukama vratio na liniju. Danas radi kao automehaničar i iako je ranjen u obje ruke, što mu otežava rad, ističe kako ima i onih kojima je mnogo teže.

“Ja sam ranjen šestog januara 1993, a iz bolnice sam izašao 10. februara i odmah sam s fiksatorima išao dalje. Taj fiksator je trajao do sedmog, osmog mjeseca, ali išao sam dalje, nisam jedini bio. Nema tu dvoumljenja, tako je bilo i idemo dalje. Siguran sam da je grad Sarajevo zaboravio svoje branitelje. Ne samo mene, nego i hiljadu ljudi koji su 100 posto invalidi, bez nogu, bez očiju. A mi opet eto, ruke, pa nekako se može i hodati, pa nešto, a najgore je onima koji nemaju oči, nemaju nogu, sve ima gore od goreg”, kaže Mujkić.