MONIKA – ŽENA MONSTRUM IZ BRČKOG: Brutalno pretučenim logorašima sipala kiselinu po ranama

Osnovni sud Brčko distrikta proglasio je 2013. godine Moniku Karan-Ilić krivom za zločine počinjene u brčanskom logoru Luka i Stanici javne bezbjednosti i osudio je na mizerne četiri godina zatvora. Prema presudi, Karan-Ilić je u od maja do polovine juna 1992. godine svakodnevno mučila, nečovječno postupala i i psihički zlostavljala nesrpsko stanovništvo Brčkog i okolice. Osuđena je po šest, a oslobođena krivice po dvije tačke optužnice. Sudsko vijeće je zaključilo da, uprkos iskazima više svjedoka, nije u cjelosti dokazano da je optužena u logoru „Luka“ polila kiselinu po tijelu i očima jednog zatočenika, kao i da je četiri logoraša razbijenom flašom parala po tijelu. Obrazlažući visinu kazne, Sudsko vijeće je istaklo da je uzelo u obzir dob optužene, koja je u vrijeme kada su ova djela počinjena imala 17 godina.

Monika Karan-Ilić se u pritvoru nalazi od 21.decembra 2011. godine. Nakon što je više godina bila nedostupna, uhapšena je na području Prijedora.

Međunarodnu potjernicu za Monikom su raspisale policijske agencije na osnovu naredbe Osnovnog suda Brčko Distrikta, a uhapsili su je pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), Centra javne bezbjednosti (CJB) Banja Luka, i policije Brčko Distrikta. Ranije su mediji pisali da je Monika živjela u Srbiji, te da su te podatke imali i u policiji Distrikta, ali da su bili nemoćni jer je u drugoj državi. Imala je bh. i srbijansko državljanstvo. Nezvanično, ona je ranije duže vremena živjela u Srbiji pod lažnim imenom. Najvjerovatnije u Nom Sadu. Policijsko-obavještajne agencije zapazile su njen boravak u našoj zemlji, te je duže vrijeme pratile.
Monika se u ratu udala za zloglasnog Gorana Jelisića Adolfa, kojeg je Haški tribunal osudio na 40 godina zatvora zbog užasnih zločina nad Bošnjacima. Navodno su imali i dijete. Inače, iako je djelovala kao djevojčica, Simonović je, zajedno sa Jelisićem, u zloglasnom logoru Luka u Brčkom 1992. godine počinila užasna nedjela.

monika_ilic_tokom_rata

Monika Ilić tokom rata

Prema opisima preživjelih, ona zatočenicima bukvalno kukama vadila oči i čupala grkljane!

“Radila je ono što niko ne bi radio u onim godinama. To je djevojčica koja je imala samo ime žensko. To nije bila žena, to je monstrum bio. Jer takvih ljudi je malo. Da li je to nadareno ili upućeno, ili je ne znajući sve radila?”, pita se Džafer Deronjić, bivši zatočenik iz logora Luka.

Logoraši su prozvali Moniku monstrumom dječijeg lica, jer je u vrijeme činjenja zločina imala samo 17 godina. Ona je brutalno pretučenim logorašima sipala kiselinu po ranama. Logoraš Alija Mujić, ranije dajući iskaz, opisao je i brutalno ubistvo mladića od dvadesetak godina.

– Dok smo sjedili u hangaru, ušla je Monika s dva mladića. Imali su po flašu piva u rukama. Kada su oni ulazili, morali smo svi ustati i pozdraviti ih četničkim pozdravom. Kada je popila pivo, razbila je flašu i prvom mladiću koji je bio do vrata grlićem je rasparala stomak – potresno je Mujićevo svjedočenje.
R.B.- 01, zatvorenik logora Luka svjedoči:

“U jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Četnici nisu ništa htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da će se nešto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, naredivši nam da skinemo ono malo traljave odjeće sa sebe i počeli nas tući. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer će nas te večeri pobiti. Nakon pet minuta došla je Monika i rekla mi da se obučem i odem u hangar. Ostali su ostali. Čuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i čudesan Monikin smijeh. Pokušao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je došla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otišao sam iza hangara i ugledao ljude bez očiju, nogu, ruku, i drugih dijelova tijela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skočio sam u Savu i zaplivao, tako sam uspio prebjeći na hrvatski dio obale u Gunju.”

Inače, Monika Simeunović rođena je, pretpostavlja se, 1974. godine u Brčkom, kao vanbračna kći Vere Simeunović i Bore Ilića.

Monikina majka Vera Simeunović, inače Mađarica, s djevojačkim imenom Elizabeta Marženka, vodila je tokom rata ozloglašenu kafanu-bordel Westfalia, u kojoj su seksualno zlostavljane djevojčice i žene bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Prije nekoliko godina pred Pravosudnim institucijama Distirkta na šest godina osuđen je Monikin brat Konstantin Simonović.

-Moj sin Konstantin Kole odgovarao je za ratne zločine. Izdržao je u Foči šestogodišnju kaznu i sada je slobodan. Ne živi u Brčkom, jer je imao probleme zbog toga za šta je terećen. Bio je i pretučen – izjavila je Vera Simonović.

Monika se 1996. godine udala za Željka Karana iz Bosanske Dubice, s kojim ima sina.

Nebojša Stojanov i Željko Karan su se poznavali i bili u dobrim odnosima. Nakon što su obojica nekoliko godina bili u braku, zamijenili su žene! Monika je otišla Nebojši, a njegova žena preudala se za Željka.

Iako je za Monikom Simonović bila raspisana međunarodna potjernica, ona je godinama bez problema prelazila granicu između BiH i Srbije i posjećivala porodicu i nevjenčanog supruga Nebojšu Stojanova, u selu Jošik kod Bosanske Dubice, gdje je pod lažnim imenom Nataša Stojanov, boravila s Stojanovim. Cijelo selo znalo je o kome se radi i često su je viđali u kući. Pretpostavlja se da je neko od mještana Jošika za određenu finansijsku nagradu otkucao Moniku. Uhapšena je nakon praćenja telefonskih poziva u kući u kojoj je živjela u vanbračnoj vezi sa Nebojšom i djetetom.