DIREKTIVOM BROJ 7. NAREĐEN GENOCID NAD MUSLIMANSKIM STANOVNIŠTVOM

Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminiranje Drine kao granice između srpskih država, naš je primarni zadatak, rekao je 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i istog dana direktivom op. br. 7, za enklave Srebrenica i Žepa, naredio da se muslimansko stanovništva ukloni.

U toj direktivi naređuje se sljedeće: “Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”

Komanda Drinskog korpusa odlučila je da aktivira direktivu Glavnog štaba srpske vojske i naredila je formiranje jedinica koje će izvesti vojnu operaciju pod tajnim imenom “Krivaja – 95”, a to znači sužavanje područja “zaštićene zone Srebrenica” i njeno razdvajanje od “zaštićene zone Žepa”.

Operacija je pored oznake godine imala u nazivu i riječ “Krivaja”. Očito je ova tajna operacija dobila taj zbunjujući naziv da bi, u slučaju “provale”, zavarala trag i preusmjerila pažnju Armije RBiH na sasvim drugo područje, odnosno da Mladić planira veću ofanzivu na Olovo, s ciljem zauzimanja doline rijeke Krivaje između Olova i Zavidovića radi spajanja Romanije s Ozrenom i razdavajanja tuzlanske slobodne regije i slobodne teritorije Brčkog sa srednjom Bosnom. U to doba srpske snage su još vladale područjem Vozuće.

Drugog jula 1995. komandant Drinskog korpusa Vojske RS, general Milenko Živanović izdao je na ekavici naredbu pod strogo povjerljivim brojem 04/156-2 koja je nosila naziv “Zapovijest za aktivna borbena djejstva”, na kojoj je, između ostalog, pisalo:

“Odlučio sam glavnim snagama Drinskog korpusa i dalje izvoditi upornu i aktivnu odbranu, a dijelom slobodnih snaga napadom što prije razdvojiti enklave Žepa i Srebrenica. Cilj djejstava: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava. Sve pripreme jedinica za izvođenje ofanzivnih djejstava izvršiti do 4. 7. 1995. godine. Dovođenje jedinica izvršiti do 5. 7. 1995. godine”.

350_ratko_mladic_u_srebrenici

Bio je to ključni dio zapovijesti za operaciju “Krivaja 95”, koja je započela 6. jula 1995. godine u četiri sata ujutro, iz koje će se izroditi najveći i jedini genocid na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad Bošnjacima “Zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa”.

U prvim četničkim napadima ključni udar je bio na 282. brigadu 28. divizije Armije RBiH pod komandom rahmetli majora Ibre Dudića, koja se dva dana, u nemogućim uvjetima, branila na otvorenom prostoru jer je Holandski bataljon UNPROFOR-a dva mjeseca ranije, na zahtjev Drinskog korpusa Vojske RS, zatrpao tranšeje koje su trebale biti linija odbrane Srebrenice.

Holandski unproforci su blokirali i jedino artiljerijsko oružje srebreničkih branilaca, top u selu Bajramovići i ne dozvoljavaju da djeluje na Mladićeve snage. Desetine holandskih vojnika se predaje srpskim vojnicima ili bježe u Srebrenicu, ostavljajući Mladiću dva transportera. Mladić uzima transportere UNPROFOR-a, koje će četiri-pet dana kasnije koristiti kao mamac u lovu na srebreničke Bošnjake.

Devetog jula 1995. Radovan Karadžić je imao sastanak na Palama s Jovicom Stanišićem, prvim čovjekom Službe bezbjednosti Srbije, kojeg je Slobodan Milošević poslao srpskom vodstvu u Bosni. Među njima se našao i ratni zločinac Miroslav Deronjić, gospodar života i smrti u srednjem Podrinju, koji Radovanu pojašnjava situaciju oko Srebrenice.

Tada mu Karadžić kaže: “Miroslave, to trebate sve pobiti. Sve što stignete”. Tog dana branioci Srebrenice su uspjeli da zaustave srpske napade, pa da čak i pređu u kontraofanzivu u kojoj će jedinicu kojom komanduje ratni zločinac Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske RS, vratiti na početne položaje. Međutim, radost srebreničkih branilaca je kratko trajala. Pandurević je uspio zaustaviti kontraofanzivu srebreničkih boraca i napraviti kontraudar.

Desetog jula 1995. godine, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ujutro dolazi u Kakanj i saopćava okupljenim članovima Generalštaba Armije RBiH da mu je nekoliko sati ranije komandant UN snaga u BiH Rupert Smit (Smith) obećao da će bez ustezanja uslijediti akcija zračnih snaga NATO-a na Mladićevu bandu.

Jedinica “Vukovi s Drine”, na čelu sa Milanom Jolovićem Legendom, negdje oko 19 sati, dolazi iznad grada na Bojnu i selo Bibiće. U Srebrenici i oko nje je velika koncentracija ljudi, više od 40.000 getoiziranih Bošnjaka ne spava, ne zna se ko vlada situacijom.

Nekoliko sati kasnije, nešto malo prije ponoći, u zgradi Pošte u Srebrenici okupili su se komandatni 28. divizije Armije RBiH i političko vodstvo općine i odlučili da ujutro rano oko pet sati ponovo krenu u kontranapad, tako što će Mladićeve jedinice napasti sleđa u rejonu Bukove glave. Dobrovoljaca za kontranapad je bilo više nego ikad. Bez najave, oko ponoći se na sastanku pojavio komandant Holandskog bataljona UNPROFOR-a, potpukovnik Tom Karemans (Thom Karemansa) i rekao: “Gospodo, imam dobre vijesti.”

Soba je zanijemila. “Srbi su primili ultimatum”. Karemans je uzeo kartu i pokazao prisutnima da će sutradan NATO spržiti sa zemljom sve ono što se nađe na potezu od Zelenog Jadra do uzvišenja Bojna i zamolio rahmetli Ramiza Bećirevića, načelnika Štaba 28. divizije Armije RBiH, da ne šalje džaba svoje ljude u smrt. Tako je te noći izgledalo da je Srebrenica spašena. Tom Karemans je uspio da spriječi odsudnu bitku za Srebrenicu.
U utorak, 11. jula 1995. godine, Mladić je krenuo u konačno zauzimanje Srebrenice.

Nekoliko sati dok se magla nije bila još digla, četnike je brinulo najavljeno bombardiranje NATO-a. Komanda UNPROFOR-a prijetila je da će srpsku vojsku “sravniti sa zemljom” ako krenu u osvajanje “zaštićene enklave”. Najednom se razvedrilo. U 10 sati načelnik štaba Drinskog korpusa Vojske RS, ratni zločinac Radoslav Krstić ukazao se na komandnom mjestu u selu Rajne. Izdaje Vinku Pandureviću usmeno naređenje da se napredovanje mora produžiti i novi zadatak:

– Idemo na Srebrenicu! Tako je odlučio “šef” i Glavni štab! To je odluka i Karadžića. Da se uđe u Srebrenicu! U 14 sati i 7 minuta.

Taktička grupa kojom komanduje Vinko Pandurević prva ulazi u Srebrenicu, putem s južne strane grada. Zajedno s njima u ovaj grad ušlo je i nekoliko desetina grčkih dobrovoljaca koje je predvodio njihov komandant, izvjesni Antonio, koji je tom prilikom postavio grčku zastavu na crkvi.

– U 14.30 sati Srebrenicu napuštaju posljednji branioci s rahmetli Ejubom Golićem na čelu.

– U 14.40 sati, 33 minute nakon što su srpski vojnici ušli u grad, NATO avijacija je bombardirala srpske položaje u rejonu sela Bojna. U tom napadu nije bilo ljudskih žrtava, samo je uništeno komandno vozilo “Vukova s Drine” i jedno sanitetsko vozilo.

– U 15.32 sati Jasuši Akaši (Yasushi Akashi), specijalni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju, pozvan je u svoju kancelariju na telefonski razgovor s admiralom Lejtonom Smitom (Leighton Smith), komandantom snaga Južnog krila NATO-a. Bombardovanje srpskih položaja je bez ikakvog objašnjena obustavljeno nakon ovog razgovora.

– U 15.40 sati javljaju se Legenda, komandant “Vukova sa Drine”, i ostali da su zauzeli Srebrenicu. General Radislav Krstić naređuje Miši Pelemišu, komandantu 10. diverzantskog odreda, da zauzme komandu 28. divizije Armije RBiH, smještenu u restoranu “Lovac”, u kojem će pronaći uredno posložen i ostavljen ratni arhiv 28. divizije Armije RBiH.

Ovako je, ukratko, tekla operacija “Krivaja 95” koja je trajala 15 dana i završila genocidom nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih podrinjskih mjesta. Pod komandom Ratka Mladića, tokom ove operacije ubijeno je više od 9.000 muškaraca Bošnjaka, od toga oko 800 dječaka.

Brojka ubijenih od 11. do 20. jula 1995. nikada se neće saznati, jer mnoge ubijene, ustvari, nema ko da prijavi. Mnogi Bošnjaci srednjeg Podrinja su još tokom 1992. doživjeli genocid u svojim mjestima Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Rogatici, Bijeljini i neki od preživjelih članova porodica su se uspjeli spasiti bijegom u Srebrenicu, jedinu oazu bošnjačke slobode na granici sa Srbijom.

U julu 1995. godine i ti članovi su ubijeni, tako da postoji, zasigurno, nekoliko stotina takvih ljudi koje, jednostavno, nema ko da prijavi. U mnogim porodicama “Krivaja 95” prožderala je svu mušku čeljad, ostalo je na hiljade siročadi, na hiljade neutješnih i unesrećenih majki, sestara, supruga, djece …

Nakon rata, od krvave bošnjačke drame operacije “Krivaja 95” ostat će sačuvano svega nekoliko desetina stranica, a poznato je da bi jedna operacija ovog kalibra morala u arhiv jedinice i vojske koja je izvela iza sebe ostaviti minimalno 1.000 stranica raznoraznih naredbi, izvještaja, zapažanja, analiza, odluka…

Činjenica je da je veći dio te dokumentacije uništen ili je odmah nakon srebreničkog genocida prebačen na sigurno, u Srbiju.

– Ofanziva koja je pokrenuta na Srebrenicu u aprilu i maju 1993. godine bila je mnogo, mnogo teža i silovitija od ove iz jula 1995. Tu ofanzivu smo slomili, a ovu nismo. Ne znam kako smo izgubili Srebrenicu, ali znam da je Naser Orić bio s nama, da nam ga iz Generalštaba Armije RBiH nisu izveli u aprilu 1995., ona nikad ne bi pala – kazao mi je rahmetli Zulfo Tursunović Tursun, jedan od srebreničkih komandanata.

Šta je bio prijelomni detalj bitke za Srebenicu? Zašto se povjerovalo Karemansu i zašto nije došlo do odsudne bitke za grad? Zašto UNPROFOR nije zaštitio “zaštićenu enklavu”? Zašto NATO nije djelovao onako kao što je razorio Srbiju 1999. godine, kada je Milošević očistio Kosovo od Albanaca?

Zašto je srebrenička kolona iz sela Šušnjari 11. jula 1995. godine navečer krenula dužim, neizvjesnijim, upadljivijim putem prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, a ne prema Žepi, Kladnju i Olovu kroz predjele koji su u dobrom dijelu obrasli crnogoričnom šumom i pogodniji za prebacivanje, što se pokazalo ispravnim kod izvlačenja Žepljaka, petnaestak dana nakon pada Srebrenice?

Zašto kolona s nekoliko hiljada naoružanih vojnika nije napala na Miliće, Vlasenicu, Bratunac ili Zvornik, jer Srbi su stopostotno bili uvjereni i uplašeni da će do toga doći? Zašto jedinice Armije RBiH iz zone Drugog korpusa nisu poduzele veću i značajniju ofanzivu kako bi pomogle proboju srebreničke kolone i odvratile četnike da ne mogu u potpunom miru strijeljati hiljade ljudi?

Zbog čega je Drugi korpus Armije RBiH bez objašnjenja napustio zauzete srpske položaje na Baljkovici i tako dozvolio da ih Drinski korpus Vojske RS ponovo zauzme, i na taj način blokira začelje kolone koje je faktički došlo do slobodne teritoriju? Zbog toga je oko 3.000 iscrpljenih ljudi zarobljeno i strijeljano.

Mnoga od ovih pitanja, nažalost, zauvijek će ostati bez odgovora, a priča o Srebrenici nikad neće moći biti ispričana.