Damir Kulović Kule: Heroj bosanskog neba

Pitali su nekad neko dijete: “Šta misli ko bi pobijedio kada bi se potukli dva čovjeka?”, mali je odgovorio: “Da su ljudi ne bi se ni tukli.” Tako sam i ja uvijek gledao na rat, sukobe, mržnju i tužna dešavanja na našim prostorima. Odrastao sam kao mnogi na pilulama Brastva i jedinstva, sloge i ostalih fraza.

Rat me zadesio kao vojno lice. Bio sam letač na helikopterima bivše JNA. Nakon što sam preko sedam država i 40 dana lutanja bez novca i dokumenata stigao u Tuzlu, uključio sam se u odbranu na Kalesijskom ratištu. Postavili su me na pješadijski položaj mada sam bio, iskreno, nestručan za to.

Nakon godinu dana pješadije, uspijevam se ubaciti na aerodrom Dubrave i početi raditi svoj posao letača – tehničara na Transportnom helikopteru MI -8. Radili smo u veoma teških uslovima, nije bilo dovoljno hrane, loš smještaj, mašine nisu imale adekvatan servis, svi redom su pucali na nas, ali izvršavali smo zadatke uz Božju pomoć.

Bilo je bezbroj situacija, drama i događaja, koje bi svakako bile interesantne za ispričati, ali jedan događaj je mene lično dojmio i ostavio sjećanje do dan danas.

Dežurali smo sa helikopterom u Tarčinu za ranjenike. U dva sata ujutru dobili smo zadatak da hitno prevezemo ranjenika u Zenicu. Po dolasku istog vidio sam da je u veoma lošem stanju, bez svijesti  i sa više otvorenih rana. Na poziv da neko krene u pratnju sa njim od medicinskog osoblja, svi su odbili,pod raznim izgovorima,strah, dužnost itd. U žurbi zatvorismo vrata i poletismo pravac Zenice. Mi smo bili u pilotskoj kabin,i a ranjenik pozadi. Kako smo poletjeli, u glavu su mi došle svakakve misli. Razmišljao sam, ono laički, “Sad idemo prema nebu,da li je On bliže smrti ili životu..” Nekako sam se emotivno vezao uz tu osobu u toj noći. Počeo sam u sebi moliti Boga da ostane živ. Stalno sam se obazirao, ali nije davao znake života. Odjednom, kao nikada u životu bilo mi je stalo da preživi. Sletjeli smo u Zenicu gdje je čekao sanitet. Moje kolege su otvorile vrata i prvo što je jedan od njih rekao je bilo da smo se džabe trudili. Bio sam u tom momentu zaista pogođen. I tada, dešava se nešto, što dan danas me prati. Ranjenik je digao desnu ruku i dao znak života.. Bila je noć, 93. godina, a ja sam plakao. Njega su transportovali u bolnicu i znam samo da je ostao živ.

Dan danas ne znam ime tog i ostalih ranjenika koje smo spašavali. Možda i ne trebam znati, ali  zna Svevišnji i molim ga da čuva moju djecu kao što smo mi čuvali i spašavali mnoge. Tada sam imao 24 godine.

U ratu sam molio Boga da imam samo iza sebe jednog sina kao potomstvo. Bog me nagradio duplo. Danas imam dva sina koje učim da nikoga ne mrze i da uvijek pomažu ljudima!!

Damir Kulovic Kule