CVIJET SJEĆANJA I BORBE PROTIV GENOCIDA

U vrijeme kad prave vrijednosti gube smisao, kad ratni zločinci umjesto doživotnih kazni bivaju na slobodu pušteni. Kad je pravda misaona imenica, a nepravda stil života. Kad se demokratska društva zakljinju u ljudska prava, a imaju različita mjerila po kojima mjere i sijeku pravdu. Preostaje nam samo da im kažemo da nas na zaborav nikad neće natjerati. Pamtit ćemo dok živimo. A oni svoj krvavi obraz nikad oprati ne mogu. Šešelj će okusiti “slast slobode”, ali nikad neće osjetiti smiraj duše, teret na desetine hiljada puta ubijenog čovječanstva je pretežak da bi ga se olahko oslobodio. Zločinac zaudara na zločin i nikad slobodan ne može biti dok zemljom hode oni koji će ga na zločin podsjećati. Postoje šahidi istine. Postoje simboli sjećanja…

U bašči bosanskoj, na livadi zelenoj zalijevan majčinskim, sestrinskim, jetimskim suzama, uzgajan uzdahom, okopavan dovom koja se prima jer je upućena iz srca onoga kome je nepravda nanesena iznikao je „Cvijet sjećanja i borbe protiv genocida”.

U dolini suza. U zemlji gdje su sva čuda moguća i ostvariva samo pravda vijekovima ostaje nedostižna. Gdje se umire da bi se živjelo. Gdje se dovom za pravdu na zulum uzvraća. U zemlji u kojoj majke u jednom danu po šest sinova u mezar spuštaju, i tiho najtiše što može tuguju, da svojom tugom nikoga ne bihuzure. U zemlji Bosni u kojoj se tuga umjesto pšenice žanje, masovne grobnice kuće su za mnoge Bošnjake postale, gdje nema mjesta koje nije krvlju šehidskom natopljeno i gdje se uzdah jetima umjesto pjesme čuje. U zemlji Bosni u kojoj od njenog postanka žive dobri Bošnjani koji brižno koračaju da svojim hodom ne bi zemlju povrijedili, e baš tim i takvim plemenitim Bošnjanima su jedanaest genocida spremili oni koje su oni svojim dostovima smatrali.

Iz takve krvave zemlje bosanske, kao simbol stradanja, genocida, kao opomena i krik, kao dokaz najsvirepijeg zločina u historiji čovječanstva, kao dokaz neuništivosti duha jednog naroda, kao duša šehidska smirana koja se vraća Gospodaru svome zadovoljna iz duša majčinskih,suza sestrinskih, dova jetimskih, uzdaha djevojačkih iznikao je “Cvijet sjećanja i borbe protiv genocida”.

Svojim rađanjem iz krvave zemlje bosanske želi da nam trajno budi sjećanje na zločine i genocid kojeg je srpsko-crnogorski agresor počinio nad Bošnjacima. Da nas opominje i da nas upućuje, da nam bude stalna veza sa krvavom prošlosti, ali i nada sa blistavijom budućnosti. Njegova bjelina nas podsjeća na bijele šehidske nišane, jedanaest latica simbolizuje jedanaest genocida i 11. juli 1995.godine kada su četničke horde u Srebrenici pred očima cijelog svijata na bigajri hakk ubile više od deset hiljada ljudi, samo zato što su Bošnjaci. U sredini je zelena boja koja nas upućuje na tabut, podsjeća svakog od nas da smo svi Allahovi i da ćemo se samo Njemu vratiti, da smo na ovom dunjaluku samo jedan tren ili čak i manje, da smrt nije kraj, da je kraj ustvari uvijek novi početak, da u času smrti samo duša napravi let od gnijezda do zvijezda, da život koji nam je na posudbu dat proživimo kao ljudi koji su dostojni namjesništva na zemlji.

Cvijet sjećanja i borbe protiv genocida je identifikacija Bošnjaka. On je simbol bošnjačkog stradanja, ali i opstanka. Naš dokaz dostojanstva i neuništivosti. Naša spremnost da na zulum borbom za istinu, pravdu i pamćenje odgovorimo. Cvijet je dokaz da smo vrijedni namjesništva na zemlji.

U njega je utkano na hiljade suza, uzdaha i dova. On je sjećanje na svih jedanaest genocida. Mezar je za sve ubijene Bošnjake od postanka do danas. Utjeha je za sve majke, sestre, žene, jetime. Priča je putem cvijeta ispričana. Historija u cvijetu zapisana. Dova Gospodaru pruženim laticama upućena, da više nikad ni jedna majka ne doživi da svoje sinove na tabutu gleda, da nam više nikad imena Srebrenica, Prijedor, Foča, Višegrad, Zvornik, Sarajevo ne budu krvlju pisana, da umjesto bijelih nišana u bijele svatove gledamo. Da budemo narod u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Da nam dostojanstvo bude način života, ljubav vodilja, a najveća želja da se duša smirena Gospodaru vrati zadovoljna.

Bijeli cvijet iz tuge i bola iznikao, na svetost žrtve potsjeća. Bjelina mu na čiste duše šehidske upućuje, a zelenilo na novo rađanje. Jer se u Bosni umire da bi se živjelo. U prekrasnoj bašči Njegovog stvaranja, raste cvijet drugačiji od drugih. U njemu se sabrala sva tuga, bol i nepravda bosanska, sabrala se i sva nada, ponos, prkos i inat bošnjački. Ljubavlju je uzgajan,i na ljubav poziva. Sjećanjem se grije i od zaborava se brani. Cvijet koji unatoč tome što je iz bola i tuge iznikao širi miris besmrtnosti, jer predstavlja simboli onih koji su živi samo mi to ne znamo.

Autor: Elmedina Muftić

Elmedina MUFTIĆ: U njega je utkano na hiljade suza, uzdaha i dova. On je sjećanje na svih jedanaest genocida. Mezar je za sve ubijene Bošnjake od postanka do danas. Utjeha je za sve majke, sestre, žene, jetime. Priča je putem cvijeta ispričana. Historija u cvijetu zapisana. Dova Gospodaru pruženim laticama upućena, da više nikad ni jedna majka ne doživi da svoje sinove na tabutu gleda, da nam više nikad imena Srebrenica, Prijedor, Foča , Višegrad, Zvornik, Sarajevo ne budu krvlju pisana, da umjesto bijelih nišana u bijele svatove gledamo. Da budemo narod u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Da nam dostojanstvo bude način života, ljubav vodilja, a najveća želja da se duša smirena Gospodaru vrati zadovoljna.